KULTURA

Branka Grubić umjetnica je koja inspirira

Jedinstvena, opuštena, žena koja inspirira, sve je to Branka Grubić, slikarica iz Šibenika čiji je likovni put doista inspirativan. Svoju posljednju izložbu nazvala je “Mirakul”, a riječ je o seriji portreta posvećenih snazi i neuništivom duhu žene. Izložba je otvorena u Šibeniku do 31. kolovoza, a nakon toga se seli u Zagreb, u galeriju Umjetnost osmijeha, u Radićevoj ulici (u neposrednoj blizini Kamenitih vrata). Izložba u Zagrebu bit će postavljena od 3. do 12 rujna.

  • Branka, počeli ste slikati u svojim tridesetim što je netipično za likovne umjetnike. Od kada Vas zanima slikarstvo i što je bio „okidač“ da se u potpunosti posvetite slikanju ?

Crtam otkad dišem. Počela sam još u školskim klupama. Točnije, po školskim klupama. Ali nikad nisam ni sanjala da je to nešto s čim se možeš ozbiljno baviti. Privlačio me i balet koji sam neko vrijeme ozbiljno vježbala. Crtanje, ples i glazba su bile moje prve ljubavi. A onda su došle glupe devedesete. Prvo rat, a onda stalno neke krize, recesije i druga čudesa. Na ovim prostorima nikad nije bilo pravo vrijeme za umjetnost. Posebno ne za male djevojčice. Kao, super je što imaš taj neki talent, ali to je zabava za slobodno vrijeme. Nije to za tebe. Ajde ti završi neku sigurnu školu, nađi siguran posao. Okruženje nas često uvjerava da je odricanje od vlastitih snova znak zrelosti i odrastanja. Tako sam i ja odustala i od baleta i od crtanja i radi nekakve navodne sigurnosti pristala na slaganje registratora od sedam do tri. Cijelo to vrijeme sam šarala olovkom po reklamnim blokićima i zadnjim stranicama rokovnika. Kupnja pravih boja ili platna nije dolazila u obzir, jer me stalno pratio taj neki osjećaj da je to nepotrebni luksuz i bacanje novaca. Jednom prilikom mom je suprugu to dosadilo i vratio se sa službenog puta s punom košarom boja i platnima svih veličina. I tako je krenulo. Prvi put sam kist uzela u ruke tek u kasnim tridesetima. Od tada svakodnevno učim i naporno radim da nadoknadim izgubljeno vrijeme. Danas crtam, izlažem, komuniciram s ljudima i šaljem slike po cijelom svijetu.

  • Kako vi definirate umjetnost?

Ajme, nisam vam ja baš za definicije. Posebno nisam za definiranje umjetnosti. Umjetnost je osjećaj koji doživim kad nešto vidim, čujem ili dodirnem. To može biti slika u MOMA-i, vic Jerry Seinfelda, ples nepoznatih likova na Tik Toku, miris jutarnje kiše u džungli Chang Mai-a ili „dizajn“ njuške moje ovčarke Eli. To može biti jednostavna pop pjesmica ili Beethovenova simfonija. Mislim da u vremenu post-moderne, street arta i Banksy-a nema smisla tako razmišljati. Treba otvoriti oči, gledati i uživati. Možda će zvučati otrcano, ali ja zaista vjerujem da je umjetnost u oku promatrača.

  • Vaše radove uglavnom krase jedinstveni portreti žena. Može li se reći da Vam je nježniji spol inspiracija?

Ljudsko lice se sastoji od petnaestak kostiju i preko četrdeset mišića. Svaki mali pomak predstavlja sasvim drugačiju emociju. Samo o očima bih mogla pričati satima. Obrve, trepavice, kosa, ten, usne, nakit, marame…. Nevjerojatno je koliko se toga može ispričati kroz portret nepoznate žene. Tko je, odakle dolazi, što želi, što sanja? Oduševi me kad se neki ljudi prepoznaju u pojedinim portretima iako fizički uopće ne sliče. U nekom detalju prepoznaju životnu priču u kojoj su se i sami našli i emotivno se povežu sa slikom. Lice je ogledalo duše. Žensko lice je čista emocija. Nakon stotina nacrtanih portreta, još uvijek otkrivam nove detalje i mogućnosti.

  • Opišite nam jedan Vaš dan u studiju i kreativni proces?

Sve kreće s internetom. Slušam glazbu, pretražujem fotografije i čitam priče o ženama diljem svijeta. I tad se više različitih slika i priča spoji u jednu. Moram složiti jasnu sliku što želim prije nego uzmem kist u ruke. Prije ulaska u studio pozavršavam sve dnevne obaveze i poslove. Odgovorim na sve upite, pošaljem mailove i pospremim stan. Jako mi je važno da radim čiste glave i bez ikakvih misli i obaveza na čekanju. Tako mogu raditi i dvanaest sati u komadu, ako treba. Prestanem tek kad skužim da nisam ništa jela ili kad Eli njuškom gurne vrata od studija i uputi mi onaj „vrijeme je za šetnju“ pogled.

  • Pročitala sam da Vam je glazba jedan od pokretača tijekom stvaranja?

Glazba mi je jedan od pokretača u životu općenito. Kad uđem u studio, upalim glazbu i ugasim svijet. Zahvaljujući glazbi mogu u studiju ostati satima. Ona me drži „unutra“.  Dok slikam slušam uglavnom nekakav lagani soul, smooth jazz ili akustične obrade sa ženskim vokalima. Nešto nenametljivo, ali duboko i ambijentalno. Nutini, Kiwanuka, pa čak i Billie Eilish.  Izvan studija, inspiraciju mogu pronaći u najrazličitijim stilovima. Od raskošnih južnoafričkih zborova, vokalnih akrobacija Pentatonix-a, preko veselih mediteranskih veselica ABBA-e do dubokih, tamnih tonova Depeche mode.  Glazba, ples, pokret, emocije. Sve to nekako na kraju završi na platnu.

  • Dosta ste aktivni na društvenim mrežama i Vaši profili doista inspiriraju. Koliko je važno biti aktivan na društvenim mrežama i u kojoj mjeri Vam pomažu pri predstavljanju i prodaji Vaših slika?

Slikanjem sam se ozbiljnije počela baviti u svojim kasnim tridesetima, bez umjetničke škole i poznavanja galerijskog tržišta. I to u Šibeniku, u malom studiju na dvanaestom katu nebodera. Odakle početi? Gdje kupiti boje? Koga pitati za savjet? I najvažnije od svega, da li to što ja radim uopće vrijedi? Tako je krenulo moje istraživanje interneta. Učila sam uz tutoriale i iskustva umjetnika iz cijelog svijeta. Na društvenim mrežama sam dobila priliku izložiti se sudu javnosti, a opet nekako – ostati u sigurnosti vlastitog doma. Prateći reakcije ljudi sam učila i rasla. Pritom ne mislim na broj lajkova i klikova, već na sadržaj komentara, posebno od strane ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo. I što je još važnije, Internet i društvene mreže su mi omogućile da budem prisutna u cijelom svijetu, a da pritom ne napuštam svoj mali studio, na dvanaestom katu nebodera u Šibeniku. Na društvenim mrežama sam uspostavila prve kontakte s ljudima koji su me upućivali dalje, u pravcu online galerija i natječaja, što mi je potpuno promijenilo život. Potpuno sam preskočila neke klasične kanale kojima umjetnici u Hrvatskoj dolaze do pažnje javnosti i kreirala neki vlastiti put. Dosta vremena posvećujem promociji, prezentaciji i komunikaciji s ljudima. Nemam galerijski prostor iz kojeg djelujem. Moj glavni izložbeni prostor je internet stranica (www.brankagrubic.com).

  • Na natjecanju jedne američke internetske umjetničke galerije Vaš rad je proglašen najboljim u konkurenciji od gotovo 900 radova iz 33 zemlje. Koliko Vam je ta pobjeda pomogla i jeste li više orijentirani na vanjsko tržište?

Dugo sam bila jako nesigurna u svoj rad. Nikad nisam išla ni u kakvu školu, niti su iza mene stajali renomirani umjetnici, učitelji i mentori. Imala sam pohvale od rodbine i prijatelja, ali to se ne broji. Ni lajkovi po društvenim mrežama sami po sebi ništa nisu značili, jer i tu se radilo većinom o poznanicima. Tada sam otkrila ogroman svijet online galerija, izložbi i natječaja. Tu jednostavno prijavite radove i čekate rezultat. Nikog ne zanima tko ste, gdje ste studirali, ni ‘ko vam je ćaća`. U tajnosti sam se prijavila na par takvih natječaja i nisam ništa očekivala. Osvojila sam nekoliko utješnih nagrada, bila objavljena na par stranica i kao šlag na torti, osvojila prvu nagradu na natječaju online galerije Light, Space & Time iz San Francisca, u konkurenciji 900 radova iz 33 zemlje. Tada je sve eksplodiralo. Organizatori su obavijest o rezultatima natječaja poslali na sedam tisuća adresa diljem svijeta. U Hrvatskoj su se mediji zainteresirali za moj rad. Primila sam taj dan stotine poruka i mailova. U manje od dvadeset i četiri sata sve što sam dotad nacrtala bilo je rasprodano. Uskoro je uslijedio i poziv za sudjelovanje u prvoj „pravoj“ grupnoj izložbi u američkom gradu Woodstocku. Zahvaljujući internetu, prvi javno izloženi rad imala sam u SAD-u. Ne treba ni govoriti što je to značilo za moje samopouzdanje.

  • Kako biste definirali trenutno stanje u kulturi i umjetnosti u Hrvatskoj?

Ajme, ne znam ja ništa o stanju u kulturi i umjetnosti u Hrvatskoj. Ja samo crtam. Zapravo, sve skupa jako malo i pratim. Neko vrijeme sam pratila natječaje hrvatskih galerija, ali sam stekla dojam da je to sve skupa jedna zatvorena cjelina kojoj ne pripadam. Umjetnici su okrenuti najviše jedni drugima i kao da djeluju u nekom zatvorenom krugu. Ako mene pitate, svi ti razgovori o „stanju u kulturi i umjetnosti“ u Hrvatskoj su previše mračni i depresivni. Ja sam sušta suprotnost. Otvorenje zadnje izložbe smo radili na travi ispred Katedrale sv. Jakova.  Ekipa iz Azimuta je napravila nadrealnu svjetlosnu instalaciju, uz akustični koncert Borisa Štoka. Kroz tzv. „Green stage“ je te večeri prošlo više stotina ljudi. Kako je trajao dječji festival, sve je bilo puno djece koja su bosa trčala po travi. Dvije curice su mi rekle da će i one biti slikarice kad porastu. To je za mene bio vrhunac bajkovite večeri. Osnovna poruka je da čarolija postoji i da se čovjek smije usuditi živjeti svoj san. Takvim „dječjim“ pristupom sam se vjerojatno automatski isključila iz svih rasprava u stanju kulture i umjetnosti u Hrvatskoj.

  • Možete li nam reći koja je bila Vaša prva slika i kada ste imali prvu samostalnu izložbu?

Prvi portret sam nacrtala u trećem osnovne, tehnikom „olovke na zadnjoj stranici bilježnice“. Bio je to Charlie Chaplin i svi u razredu su rekli da stvarno sliči, pa sam bila sretna k’o malo prase u blatu. Prvu pravu sliku akrilnim bojama na platnu sam nacrtala tridesetak godina kasnije. Tada sam prvi put upotrijebila boje. I to „čak“ tri. Bio je to nevjerojatan udar adrenalina. Prava pravcata slika! Mislim da je to bilo 2014. godine. Prva slika koja je visila na zidu neke galerije dogodila se 2016. Bilo je to na grupnoj izložbi „30th Anniversary of Womens Work“ u američkom gradu Woodstocku. A onda je uslijedila i prva samostalna izložba u koncept galeriji Kutcha u Sarajevu. Puno toga „prvog“ se naguralo u ovih nekoliko godina.

Foto: Branka Grubić

  • Trenutno Vašu izložbu „Mirakul“ možemo pogledati u Klubu Azimut u Šibeniku. Možete li nam ukratko predstaviti „Mirakul“?

Ako vas put nanese u Šibenik ovog ljeta, svakako navratite u Azimut. Ne radi izložbe, nego zato što se radi o jednom od najatraktivnijih prostora u Hrvatskoj. Nalazi se odmah preko puta šibenske katedrale. Nevjerojatna galerija smještena je u unutrašnjosti srednjovjekovnog bunara. Pod zaobljenim kamenim svodom nalaze se instalacije šibenskih umjetnika, antikni namještaj, ručno oslikani stolovi i pažljivo birana glazbena kulisa.  Sam prostor ostavlja bez daha, a slike su se savršeno uklopile u ambijent.

Izložba „Mirakul“ je serija portreta posvećena snazi i neuništivom duhu žene. Od duboke crne do zasljepljujuće zlatne. Od mračnih tonova boli i usamljenosti do eksplozije ponosa, ritma i boja. Victor Hugo je rekao da kad žena priča, treba „slušati“ govor njezinih očiju. Beyonce kaže da je žena najprivlačnija kad pršti od samopouzdanja. A Gibonni je to opisao jednostavno, u jednoj riječi – MIRAKUL. Cure će biti u Azimutu do 31.8. a nakon toga se selimo u Zagreb. Od 3. do 12 rujna izložba će biti postavljena u galeriji Umjetnost osmjeha u Radićevoj ulici, odmah ispod Kamenitih vrata. A ako ne stignete ni u Šibenik, ni u Zagreb, ostaje vam opcija da ju razgledate u virtualnom svijetu, na adresi  https://brankagrubic.com/3d-virtual-solo-exhibition/

  • Što Branka Grubić radi kada ne stvara?

Punim baterije na razne načine. Putovanja, izleti, priroda, šetnje sa psom i koncerti. Svakih par mjeseci negdje otputujemo. Svaki tjedan smo negdje na Krki ili u planini. Kad nismo u avanturama, volim biti i doma u obiteljskom krugu. Moram priznati, nije mi mrsko ni izležavanje na kauču uz Netflix. Kod nas doma je uvijek opuštena atmosfera i to mi jako paše. Izbjegavamo vijesti i nastojimo se što više smijati. Doma imam sve što mi treba i u materijalnom i duhovnom smislu, pa mi čak ni ona karantena ovog proljeća nije teško pala.

  • Suprug je uvijek uz Vas. Reklo bi se da imate savršenu potporu koja je dodatni poticaj za Vašu kreativnost?

Suprug i ja smo partneri u svemu. On je od početka vjerovao u mene, čak i kad se meni to sve skupa činilo nemogućim. Kako se i sam bavi kreativnim poslom, znao je što me čeka i  pomagao mi je savjetima oko promocije, pakiranja i pristupa tržištu. Ali više od svega mi je bila bitna spoznaja da će uvijek biti uz mene, ma što se dogodilo. Pomogao mi je da se opustim i uživam u svemu što radim. Pomogao mi je da steknem samopouzdanje i izložim svoje radove javnosti, a sve to u atmosferi zabavnog obiteljskog projekta. Uz takvu podršku obitelji, sve je moguće.

  • Na društvenim mrežama često objavljujete fotografije Vašeg psa Eli. Eli nam  se čini kao jedan jako pametan pas koji Vas prati u stopu?

Da, ukoliko ne vidi vjevericu. Onda prati samo njezinu stopu. Uh, krenem li sad pričati o Eli, neću se zaustaviti do jutra. Psi su nevjerojatna bića. Dlakava klupka emocija od kojih puno možemo naučiti. Ona nas svakodnevno podsjeća koliko je važno posvetiti vrijeme najbližima. I da je jedino bitno vrijeme ono sadašnje. Dovoljan je jedan štap i deset metara livade i isti tren zaboraviš sve traume iz prošlosti i sve brige za budućnost. Naučila nas je i da je važno igrati se svaki dan. Kad je kiša da to ne znači da je „ružno vrijeme“. Naučila nas je osjetiti miris šume poslije kiše i sjediti satima na rubu kanjona i samo promatrati slapove. Zahvaljujući njoj, obišli smo sve nacionalne parkove, rijeke i planine u okruženju. I što je najvažnije uz nju se svaki dan nasmijemo barem deset puta.

  • Velika ste ljubiteljica putovanja. Koje su Vam destinacije posebno prirasle srcu?

Ostvarenje sna da se ozbiljno bavim slikanjem mi je omogućilo i ostvarenje drugog sna – da putujem. Kao i svim putoholičarima, najdraža destinacija nam je ona koju tek planiramo posjetiti. Za daleke destinacije kupimo avionske karte mjesecima unaprijed, pa onda koristimo svaki slobodan trenutak, pretražujemo Internet, šaljemo jedno drugom ideje i linkove i sastavljamo plan puta. Obišli smo tako cijeli Tajland koristeći lokalne autobuse, vlakove i trajekte. Od šetnje sa slonovima u džunglama sjevernog Chang Mai-a, do ronjenja s kornjačama na otoku Koh Tao. U New Yorku smo gledali Jerry Seinfelda uživo, a nakon toga otišli na juhu kod originalnog „soup nazi-a“. U Londonu smo  pogledali Les Miserables i The Lion King – mjuzikle o kojima smo godinama maštali.  Po Europi putujemo automobilom, zajedno s ovim našim dlakavim zlom, pa onda kombiniramo koncerte, gradove i nacionalne parkove, da svi budemo podjednako sretni. Najsretnija sam kad smo svi troje u automobilu i kad se negdje zajedno vozimo. Sretni smo što živimo u Hrvatskoj, pa su nam blizu Plitvice, Risnjak, Velebit, Dubrovnik i druga predivna mjesta. A onda opet – i sama okolica Šibenika je neiscrpan izvor inspiracija za izlete. Krka, Čikola, Kanal svetog Ante ili Zlarin. Koristimo svaku priliku za avanturu i da zajedno provedemo vrijeme. Kad imate psa, shvatite još jednu stvar – život je kratak i treba uhvatiti svaki dan.

  • Ali bez obzira na sva ta putovanja Šibenik ne biste mijenjali?

Šibenik je idealan grad za život i stvaranje. Dovoljno je velik da ima sve urbane sadržaje, a opet dovoljno mali da možeš sve obići pješke, bez žurbe. Nekad danima ne upalimo auto. U gradu se u zadnje vrijeme događaju zaista lijepe stvari. Obnovljene su tvrđave, ulice, a sad i glavni gradski trg. Grad izgleda fantastično. Tijekom ljeta imamo sjajnu ponudu koncerata i događanja. Oko nekadašnjeg Terraneo festivala nastala je grupa ljudi koji i danas stvaraju jedinstvenu glazbenu kulisu grada. Koncerti na Tvrđavi svetog Mihovila ili na travi ispred Azimuta su stvarno posebni. Čuveni Pelegrini je potaknuo i malu kulinarsku revoluciju, pa je u gradu sve više malih slatkih restorana s autentičnim jelima. Kad ljeto prođe, nastupa mir i tišina, što meni predstavlja stvaralački raj. Mi živimo na Šubićevcu, brdu iznad grada, zadnji red do šume. Svaki dan idemo u avanture s Eli, s pogledom na cijeli grad i šibenski zaljev. Jako volimo putovati, ali još više se volimo vratiti doma.

  • Što bi Branka Grubić savjetovala 18- godišnjoj sebi?

Rekla bih joj da odrasti ne znači odustati od svojih snova. Upravo suprotno – odrasti znači preuzeti svoj život u svoje ruke. Tvoj život, tvoj izbor, tvoja odgovornost. Okruži se ljudima koji cijene ono što ti možeš ponuditi. Budi spremna raditi na sebi svaki dan. Rad, rad i samo rad. Udomi psa. Odmah. Slobodno nabaci koji kilogram. I nemoj niti pokušavati isfurati šiške.